Iscjeljenje Duše homeopatijom

Fizičko tijelo je od vitalne važnosti za manifestaciju svrhe naše duše. Mi upravo kroz svoje tijelo pronalazimo načine kako da izrazimo osobne vizije o životu. Svako od nas ima nešto jedinstveno kroz šta daje svoj doprinos bićima sa kojima živi ali nam  je potrebno da pročistimo svoje energetsko tijelo kako bi duša zablistala. Homeopatski lijekovi nam pomažu da učinimo upravo to!

​

​Slučaj br.1  iz homeopatske prakse:

Dino je bio učenik srednje škole koji se naljutio na svoju nastavnicu jer ga je kritizirala. Reagirao je tako što se žalio ostalim učenicima i ravnateljici sa namjerom da je diskreditira. Postigao je što je htio, a to je, zapravo da na sebe skrene što više pažnje nastavnice i ostalih učenika. Nastavnica je postala obazriva pri komentarima njegovog rada. Ovo je pomoglo, da se prikriju sve njegove manjkavosti, a time je porastao i njegov ugled u školi. Dino je imao veoma razvijen ego. Ipak, pokazalo se da mu je ponašanje bilo nepredvidljivo. Ponekad je bio šarmantan i za svoje prijatelje je činio sve što je mogao, u drugim prilikama zapadao je u bijes. Ma kakvo da je njegovo ponašanje bilo, prema drugima se odnosio veoma intenzivno. Bio je veoma govorljiv, osim dok je uživao u dobroj hrani ili u seksu, jer je na neki način bio senzualist. Kada nije imao seksualnu vezu, masturbirao je po nekoliko puta na dan.

Imao je probleme sa alkoholom i jednom ili dva puta sedmično se opijao. Njegovo iracionalno i promjenljivo ponašanje je bilo tipično za osobe koje se nalaze na granici poremećaja ličnosti, što sugerira da je njegova svijest o njemu samome bila slabo razvijena i krhka. Uzimanje konstitucijskog lijeka Lachesis stabiliziralo je promjene Dinovog ponašanja i smanjilo njegovu potrebu da neprestano prazni svoje emocije, bilo kroz bijes, ejakuaciju ili beskrajno pričanje. U toku nekoliko godina Lachesis je bio značajan za učvršćivanje njegove svijesti o sebi i za proširivanje svjesnosti o interakcijama sa drugima. Postao je manje egocentričan i ugodniji u društvu.

​

Homeopatija i energetsko tijelo

Iako većina ljudi posjećuje homeopate zbog zdravstvenih problema, njima je zapravo potrebna pomoć da se povežu sa svojim unutarnjim bićem, kako bi izlječili poremećeno energetsko tijelo. Pošto homeopati vjerujemo da smo mi u osnovi čista energija, propisujemo energetske lijekove. Svaki pojedini homeopatski preparat na sebi svojstven način djeluje na naše energetsko tijelo.

​Homeopatski lijekovi imaju dinamički učinak na energetsko tijelo osobe koja ga uzima. Oni razvezuju čvorove u energetskom polju i omogućuju energiji da ponovo teče nesmetano. Homeopatski lijekovi uklanjaju energetske blokade kroz proces dinamičkog pojačavanja. ovo je ideja koja leži u osnovnom homeopatskom principu “slično se sličnim liječi” – to znači da dva slična energetska obrasca međusobno razmjenjuju energiju. U fizici se govori o principu rezonancije, po kome jedan predmet koji vibrira može izazvati vibracije drugog predmeta sličnih karakteristika. Homeopatski lijek fokusira svoje djelovanje na odgovarajuće (sebi slične) čvorove, pomažući tako ukupnoj energiji tijela da ih otpusti.

​

Kada se energetski poremećaj ukloni, preostali simptomi vezani za taj poremećaj, bilo da su fizički ili emocionalni, nakon toga postepeno nestaju. Iskusni homeopati znamo, da svi problemi vezani za funkcije fizičkog tijela nestaju nakon što se ponovo uspostavi ravnoteža unutar energetskog tijela.

Homeopatski pripravci direktno uklanjaju samo poremećaje u energetskom obrascu. Dok negativna stanja uma i načini ponašanja mogu umanjiti kreativno izražavanje, pozitivna osjećanja su prirodna manifestacija naše duše.

Terapeutski učinci lijekova su prvenstveno usmjereni ka iscjeljenju štetnih nakupina negativnih emocija koje nastaju usljed nerazriješenih situacija. Na taj način lijekovi oslobađaju i pojačavaju pozitivne aspekte određenog energetskog obrasca. Homeopatski lijek ne može umanjiti pozitivne energetske aspekte, odnosno pozitivne osobine.

​

​Obrasci se mogu nasljediti

Ponekad smetnje u našem energetskom tijelu ne potiču od našeg vlastitog lošeg iskustva, nego su rezultat iskustava naših roditelja; često je to u vezi sa stanjem majke u periodu trudnoće. Homeopati vjerujemo, da se, kao i crte lica, crte duše mogu prenositi kroz generacije.

Kao što možete posjedovati crte karaktera ili senzitivnost vaših roditelja, tako možete naslijediti njihove strahove i nerazriješene probleme. Homeopatija je jedinstvena po tome što ima lijekove koji mogu iscjeljivati obrasce traume koji se naslijeđem provlače kroz generacije. Takvi generacijski obrasci se u homeopatiji nazivaju “mijazmatski obrasci”.

Homeopatski lijekovi krče put duši da se pravilno uobliči, pomažući djeci da odbace naslijeđe roditeljskih problema i potpunije stupe u vlastiti život.

​

Slučaj br. 2  iz homeopatske prakse:

​Filipova majka je bila trudna s njim za vrijeme rata. Zbog njene jake klaustrofobije, za vrijeme bombardiranja je radije čučala ispod kuhinjskog stola nego što bi išla u sklonište.

Prvih mjeseci svog života, Filip je bio odvojen od majke koja je oboljela od šarlaha. U djetinjstvu je bio introvertan i stidljiv, a u dobi od 3 godine, počeo je da muca.

Kasnije nakon 26 godina kod Filipa se razvila manijakalna depresija, redovno praćena stanjem jakog egoizma, u kom je bio pun prepotentnih ideja o vlastitoj važnosti i sposobnostima. Zbog značajnog uspjeha u poslu, osjećao se moćnim, inteligentnim i sposobnim da upravlja svojim životom. Stanje manijakalnosti sa povećanom pričljivošću smjenjivalo se sa periodima paranoje. Dvanaest godina je liječen antipsihoticima. Kasnije je njegov neurolog objasnio da su velike količine litijum  karbonata možda mogle oštetiti Filipov mali mozak, dovodeći do “multisistemske atrofije”, stanja koje je ozbiljno ugrozilo njegovo hodanje, govor i obavljanje drugih osnovnih fizičkih funkcija.

Propisala sam mu Stramonium i to na bazi strahova koje je njegova majka doživljavala dok je on još bio u utrobi. To se odrazilo u njegovom djetinjstvu u vidu osjećaja nesigurnosti i odvojenosti. Homeopati u mucanju vidimo znak uplašenosti. Kao odrastao čovjek, Filip je razvio strategiju egoizma kako bi kompenzirao svoj raniji osjećaj nesigurnosti, ali zbog krhke svijesti o sebi samome njegovo psihološko stanje je postalo krajnje neuravnoteženo.

Nakon nekoliko mijeseci liječenja Stramoniumom Filip je postao fizički mnogo pokretljiviji, a što je još važnije, stekao je kreativnu elokventnost koju je izražavao kroz pisanje, objavljivanje i javno čitanje svoje poezije. Osnovao je poetsku grupu. Od kada je počeo sa homeopatskim liječenjem, nije više nikad imao napade manije niti depresije.

​

​

Slučaj br. 3  iz homeopatske prakse:

​Manuela je došla zbog menstrualnih problema, godinu dana nakon što je rodila sina. Žalila se na otečene grudi, depresiju i predmenstrualnu napetost. Njeno kronično stanje iscrpljenosti su nadopunjavale ljutnja i potištenost. Bilo je jasno, da je anksioznost bila glavni indikator njenog energetskog poremećaja, jer su se stvari pogoršavale nakon smrti djeteta njene prijateljice, zbog čega je postala veoma anksiozna za svoje dijete. Seksualni odnos je za nju bio patnja, što je ona pripisivala činjenici da je imala indikovani porođaj, koji je bio brz, a placentu su morali ručno izvlačiti, jer je došlo do pucanja pupčane vrpce. Tokom razgovora se ispostavilo, da je Manuela bila krajnje zabrinuta i za zdravlje svojih roditelja. Majka joj je patila od visokog krvnog tlaka i slabosti kostiju (osteroporoza), a otac je bolovao od dijabetesa i bio je veoma slab. Razina Manueline anksioznosti se je mogla vidjeti iz brzog žmirkanja i čestih proljeva. Stalan stres je doveo do čestih pojava simptoma kao što je iscrpljenost, nesanica, PMS, alergija, teške prehlade, upale grla, čirevi, gastritis, proljev, kožni osipi i ukočeno rame. Bila je kronično anksiozna sa paničnim poremećajima i depresijom u vezi sa svojim životom.

Kao i mnoge osobe sa energetskim obrascem Arsenicuma, Manuela nije mogla putovati autom, a u kazalištu se nije mogla opustiti u koliko ne sjedi u blizini izlaza. Objasnila je, da joj nedostaje samopouzdanje i da se osjeća slomljenom. “Kao da sam izgubila vezu sa sobom. Želim da me puste samu. Ne podnosim da mi se muž približi. ” Uprkos tome, Manuela se pribojavala da joj se ljudi ne mogu približiti. Rekla je: “Želim da budem blaga i smirena, ali se osječam veoma negativno i ljutita sam. Ne mogu prestati da se brinem zbog bebe, mog i muževog posla, škole moje kćerke…

Čim je Manuela uzela prvu dozu svog konstitucijskog lijeka Arsenicum, došlo je do trenutačnog poboljšanja njene anksioznosti, depresije i PMS-a. Kada se nekoliko godina kasnije, depresija ponovo pojavila, nakon nekoliko uzastopnih infekcija, do kojih je došlo zbog njenog nastojanja, da uskladi materinstvo i posao, druga doza Arsenicuma je dovela do sličnih dramatičnih poboljšanja. Tokom godina, kako se stanje zdravlja njenih roditelja pogoršavalo, bile su joj potrebne dodatne doze lijeka kako bi se razriješili psihički i fizički problemi. Anksioznost u vezi sa roditeljima je dostigla dramatične razine kada je njezin otac počeo pokazivati znakove senilnosti, a majčino zdravlje dodatno krenulo nizbrdo. Manuela je počela brinuti zbog svog zdravlja, osobito zbog mogućnosti da naslijedi majčinu osteroporozu i srčane probleme, te očevu senilnost. Njena kronična anksioznost bi se pojačala u vrijeme posjeta jednom od roditelja, ili tokom razgovora sa specialistima, bolničarima i njegovateljicama, kao i u situacijama kada je morala smirivati konflikte među njenim sestrama i braćom, koji su na drugačiji način iskazivali svoju tugu i frustraciju. Zatim se morala suočiti sa neizbježnim staračkim domom i zatvaranjem kuće svojih roditelja.

Vrhunac je bio kada joj je majka umrla od srčanog udara. Otac to nije mogao shvatiti i stalno je pitao gdje je žena. Manuela je bila užasno tužna i često je imala napade jecanja i govorila da ne može podnijeti toliku emocionalnu bol. Ponovo je postala anksiozna u vezi sa vlastitom smrću i sa osjećanjem krivice prebacivala sebi što više ne osjeća majčino prisustvo. Osjećala se potpuno napuštenom.

Kada je sljedeći put došla kod mene, Manuela je patila od ukočenog ramena, što je bila posljedica stresa. Rame je nekoliko mjeseci bilo imobilizirano zbog čega je bila još umornija i razdraženija. Fizioterapija je samo još više pogoršala stanje, a na kraju je osteopat preporučio ledene obloge da bi se ublažila upala. Ponovo je Arsenicum imao dramatičan učinak, uspostavljajući ravnotežu njenog mentalnog stanja i fizičkih simptoma. Otkriće komplementarnih metoda za pospješivanje liječenja ukočenog ramena bilo je od koristi, jer je uz pomoć nekih od tih metoda mogla kontrolirati razinu stresa. Počela se baviti jogom i plivanjem.

Kako mi je sama objasnila, smrt roditelja je doživljaj od kojeg se nikada ne oporavite u smislu da ste uvijek svjesni praznine u životu. Proces izlječenja odnosi se na transformaciju bolne žive rane u gorkoslatku svjesnost ljubavi. Posebno je teško gledati kako vaši roditelji propadaju i donositi teške odluke o njihovoj vezi i životnim uslovima.

Kod Manuele je, nakon posmatranja ponižavajuće degradacije kod njenih roditelja, njen strah od gubitka mentalnih sposobnosti bio dodatno pojačan usljed njene potrebe da uvijek sve drži pod kontrolom.  Arsenicum značajno smanjuje potrebu ovih osoba da pod svaku cijenu zadrže kontrolu. U Manuelinom slučaju je pomogao da prihvati nemogućnost djelovanja u nepredvidivim okolnostima. Smanjio je i njenu napetost zbog straha i omogućio joj pristup energiji koja je, inaće bila blokirana upravo tim strahom. Manuela je ponovo mogla uživati u voljenoj porodici kao i u vezi sa braćom i sestrama.

Slučaj br. 4  iz homeopatske prakse:​

​Gledala sam poznanicu koja se ‘navila’ o homeopatiji. Kao, to će mi pomoći. Gledala sam je, slušala, i išla mi je na živce.

Što zna mlado zgodno stvorenje? Ona me ne može razumjeti, a još manje može shvatiti kada bih joj rekla da se ja zapravo cijeli život ne osjećam dobro.

Nikada nisam bila dobro, samo što kao djevojka nisam znala da su to uzrokovale jake emocije i neizbježan utjecaj roditelja.

Ja sam dno samopouzdanja. Oduvijek.

Ali, ni nakon prvih napadaja panike u tridesetoj kada sam se javila doktoru, ni nakon pet godina grupne psihoterapije, godinu individualne, promjene antidepresiva, vječni sedativi, silni pokušaji – od  meditacije, disanja, opuštanja, do life coachinga… ja ni dalje nisam bila dobro.

Ono što je bilo dobro, jest slika mene koja se svijetu pokazivala. Dotjerana, odgovoran posao, udaja i rođenje djeteta, glasna, prenasmijana…

Hoćete istinu?

Pre-stra-vlje-na. Neprekidno.

Od života, od ljudi, od komunikacije, od napadaja panike, od trčanja psihijatru, od toga da NIKADA nemam najosnovniji mir u glavi, od dokazivanja da vrijedim, mami, tati, mužu, šefu, javnosti…

Plače mi se dok ovo pišem. Sve je to bilo pod tabletama. Sve je bila lažna slika, ali ja sam borac, ja sam stalno tražila pomoć, način da manje trpim, da prestane ta centrifuga u glavi, da se smirim prirodno a ne da otupavim i otupim od lijekova…

Nije išlo.

A ja sam se ipak odlučila na sve.

Na odgovoran posao.

Na brak.

Na dijete.

Sve što se u braku dogodilo, govoreći o mojoj osjetljivosti i tabletama, bilo je da sam sve tablete pila duplo ili troduplo.

Da, puno sam plakala. Uvijek. Mislim da me to i spasilo od nečeg težeg.

No kao takva išla sam vjerojatno na živce. Brak nije opstao.

Na vrhuncu litice, sa koje ne znam kuda bih više koraknula, razgovaram s mladom osobom s početka oveog teksta. Ona je cool, žvače i priča o homeopatiji. Kao, i njoj je bilo loše, a homeopatija joj je pomogla.

Evo ti, vidi (pokazuje mi na mobitelu), ovdje imaš mail, ili broj, Vesna Češek se zove.

Dogodilo se tada ono što me spasilo od potpunog, konačnog emocionalnog i psihičkog sloma: upoznala sam Vesnu. Razgovarale smo. Nisam u početku imala osobita nadanja, u sebi sam možda kolutala očima, sva ta pitanja sam već prolazila kod psihologa-psihoterapeuta-psihijatara, kroz neke druge alternative, kroz tri desetljeća borbe da “postanem normalna.”

Da se nije dogodila Vesna, koja me kroz tri mjeseca pretvorila u biće zdravih emocija, u osobu koja ostaje smirena i sabrana (ne hladnokrvna, nego osoba koja od vanjskih loših podražaja ne gubi razum i ne luduje), ja zaista, zaista ne znam što bi sa mnom bilo. Homeopatija, kako ju je određivala i dozirala Vesna, u doslovnom smislu riječi spasila je moj život.

Odredila je terapiju: jednu, drugu, pa treću. Točno je znala što radi, kasnije sam shvatila taj redosljed “izbijanja” moje depresije, pa strahova, te konačno stvaranje stabilne osobe.

Danas Vesnu poznajem sedam mjeseci.

Nisam više na terapiji. No javim joj se, redovito. Ja zapravo uopće ne znam kako joj zahvaliti. Biološki, imala sam život. U stvarnosti, bio je na razini jadnog bića punog samosažaljenja koje se nikad nije znalo STVARNO radovati. Osjetiti unutarnju sreću.

Sve sam dosegla. Ljubav. Mir. Samoću kad je želim. Reći NE i najrođenijem. I osjećati se i tada pravedno. Dobro.

“Vi to možete”, pisala mi je Vesna u porukama. “Sve dobro što Vam se dešava, zaslužujete”.

Da?

Kada bih točno opisala kako se osjećam već mjesecima nakon terapije homeopatijom, to bi bilo: osjećam rasterećenje, misli su mi sabrane i jasne, emocije su mi čvrste.

Tri desetljeća mog života su prošla u nemiru, napetosti i tjeskobi. Stalno sam bila u stanju uzbuđenosti i drhtavice kakva ću biti pred ljudima.

Teško je i opisati sada taj osjećaj, kad vam u grudima zaigra srce od ljepote buđenja, kada vam je mozak (emocije) toliko rasterećen da VIDITE ljepotu pokraj koje ste godinama prolazili svaki dan, da znate da na sebe MOŽETE računati.

Da mi je netko ranije rekao da je moguće radovati se svakom novom danu, sažalno bih slušala te gluposti. Nije valjao ni dan, ni godina; sve se događalo i teklo, i život je prolazio, ali nisam sudjelovala ni u čemu osim fizički i osim glumeći. NIJE MI BILO DOBRO. U glavi. Nikada.

To je pravo čudo, dobiti svoj život u svoje ruke. Prvi put IKAD osjećam da život može biti ugodan.

Dišem, živim, stvaram i osjećam čistu sreću. Doslovno slavim život, sabrana, svjesna ljepote trenutka, veličanstvenosti zagrljaja, osjećaja da je u mom tijelu život koji samo smišlja kako da sebi što bolje ugodi. I smijem se. Nikad više lažno, već se od srca smijem.

Vesna, hvala!!!

—————————————————————————————

Razlike od konvencionalne medicine

​Konvencionalna medicina počiva na pogrešnoj pretpostavci da bolest nije dio osobe koja “osjeća tegobe”, te da se stoga bolest kao strani element može otjerati, odnosno izbaciti iz tijela. Za nastanak bilo koje bolesti nije dovoljan samo jedan uzrok. Svako oboljenje ima svoju duhovnu, emocionalnu, fizičku i okolišnu determinantu i aspekt. Na oblikovanje uticaja svih tih aspekata naročito utječu načini na koje mi sami upravljamo različitim iskustvima i podražajima. Ako želimo ozdraviti u potpunosti, mi se moramo pozabaviti svim aspektima svoga bića. Prema grčkom filozofu Platonu, liječnici čine, odvajaju duhovno od tjelesnog. Ista greška se čini i danas, jer zapadna medicina nastoji da izlječi tijelo, a da se pri tome ne posvečuje duši. Po njihovom medicinskom modelu “oboljenje” je bolest koja se može neovisno potvrditi. S druge strane, prema homeopatskom modelu “oboljenje” je znak da čovjek u sebi osjeća nelagodnost i da je njegova duša ranjiva.

​Homeopatski lijekovi djeluju tako što oslobađaju negativne energetske obrasce.    Ponekad ljude uhvati panika kad shvate da više ne osjećaju čvor koji im je oduzimao tako mnogo energije. Kada se uspostavi slobodan protok energije, osjećaju povećanje svog unutrašnjeg prostora ili nastanak praznine u njima. Ako smo mnogo godina živjeli u obrascu zakočenosti, onda se možemo osjećati kao novorođenče koje sad želi da iskusi nove stvari.

​

Napomena:

Kroničnih tegoba NIKADA ne rješavajte sami, nego sa homeopatom Klasične homeopatije!

Za ONLINE tretman se javite na mob.: 00385(0)921746321 whatsapp, viber

ili ispunite upitnik.

​

Vesna Češek, dipl. homeopatinja, nutricionistica in bioenergetičarka